Samobor kroz stoljeća

Kada je nastalo prvo naselje na položaju današnjeg Samobora ne može se točno utvrditi, jer do sada u samom gradu nisu nađeni pretpovijesni nalazi.

Po brežuljcima oko Samobora, na Stražniku, Hajdovčaku i Gradišću pronađeni su predpovijesni predmeti: kamene sjekire, posuđe, dijelovi oružja i alata što nam govori da današnji dolinski položaj Samobora nije odgovarao potrebama tadašnjeg čovjeka.

Za razvoj urbane sredine imao je ovaj kraj sve: rijeku, dolinu, uzvisine za zaštitu i sigurnost i ravnicu prema Savi ispresijecanu putevima

Naslijeđe materijalne kulture metalnih doba, (bakrenog brončanog i željeznog) nalazi se na više lokaliteta po kojima zaključujemo o postojanju naselja na Kosovcu iznad Bregane, Velikom Lovniku, Popov-dolu, Budinjaku…

Iz vremena prisustva keltskog plemena Tauriska važan je nalaz srebrnih novčića "Samoboraca", koji su nađeni u blizini Okića. Pretpostavlja se da je u okolici Samobora bila i kovnica tog novca.

Podvrgavanjem ilirskih i keltskih plemena rimskoj vlasti počinje vrijeme pisanih historiografskih spomenika te završava razdoblje predpovijesti.

Najznačajniji rimskodobni lokalitet našeg područja je nekropola u selu Gornja Vas na Žumberku sa šezdesetak grobova iz ranocarskog perioda.

Nastajanje trgovišta dugotrajan je društveni i gospodarski proces koji se odvijao i stoljećima prije nego se o trgovištima sačuvao prvi pismeni podatak.

Samoborsko trgovište (naselje) nalazilo se na cesti i granici prema Teutoniji, uz Okićku utvrdu, kojoj je do 1242. godine i pripadalo.

Stanovnici samoborskog trgovišta već su od hercega Kolomana 1240. godine dobili povlastice koje ih oslobađaju vlastelinskog gospodstva. Bela IV., ugarsko-hrvatski kralj, pozivajući se na taj raniji privilegij, darovao je 1242. godine Samoborcima povelju "slobodnog kraljevskog trgovišta". Po toj su povelji stanovnici Samobora bili izuzeti od sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgnuti sudstvu svog načelnika kojeg su slobodno izabrali. Smjeli su birati svog župnika i raspolagati crkvenom desetinom. U povelji su zabilježene i granice teritorija oko trgovišta koje im je kralj dao.

Godišnji porez je utvrđen za cijelo trgovište 100 pensa i za tržnu pristojbu 30 pensa.

Pogranični položaj samoborskog trgovišta postaje po njega koban u drugoj polovici XIII. stoljeća. U ratu za austrijsko i štajersko vojvodstvo ratuju ugarski kralj Stjepan V. i češki kralj Otokar Přemisl II. Ratnici češkog kralja izgradili su oko 1270. godine utvrdu iznad samoborskog trgovišta oko koje se i vode borbe. Okićki knez borio se na strani ugarskog kralja, te za nagradu što je Česima oteo utvrdu Samobor, kralj ga daruje trgovištem Samobor i ubiranjem tridesetine. Tako se privilegirano trgovište našlo opet u posjedu okićkog vlastelinstva.

Utemeljenjem Zagrebačke biskupije 1094. godine u našu zemlju dolaze i brojni crkveni redovi. Tako je u Samoboru u drugoj polovici XIII. stoljeća zagrebačka Cistercitska opatija imala svoju prepozituru s kapelom sv. Helene (na mjestu današnje kapele sv. Helene).

Od 1334. godine spominje se župa s crkvom sv. Anastazije. Današnja župna crkva izgrađena je 1688. na mjestu stare, trošne crkve. Do kraja XIV. st. i početka XV. stoljeća utvrda Samobor ostala je u posjedu kraljeva, odnosno banova koji su njome upravljali. Bili su oni i vlasnici rudnika bakra u Rudama koji je radio od XIV. stoljeća. Trgovište se pak sve do XVI. stoljeća razvijalo na temelju povlastica, iako su ga feudalni vlasnici utvrde držali kao svoje vlasništvo.

Sukobi stanovnika trgovišta s vlastelom iz utvrde započeli su 1525. godine kad je kralj Ludovik posjednicima vlastelinstva dao pravo pobiranja kraljevskog poreza u trgovištu.

U XVI. stoljeću zbog turskog osvajanja velikog područja naseljenog Hrvatima, dolazi do iseljavanja i preseljavanja stanovništva unutar zemlje. Na područje samoborskog vlastelinstva i u trgovište dolazi val naseljenika iz krajeva koje su opustošili Turci. Oko 1525. godine dolaze u Samobor i franjevci iz područja bosansko-hrvatske franjevačke provincije. Darovana im je bila crkva Blažene Djevice Marije u Polju, koju je još 1242. godine sagradio Bela IV.

Početak školstva u Samoboru vezan je uz dolazak franjevaca, jer uz dušobrižnički rad uče djecu čitati i pisati. Od 1535. godine spominje se škola u samostanu franjevaca.

Seljaci samoborskog vlastelinstva, nezadovoljni svojim položajem, uključili su se u veliku seljačku bunu koja je izbila 1573. godine na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Jedna od bitaka seljaka i feudalne vojske vodila se i 6. veljače 1573. godine kod Kerestinca.

U XVI. stoljeću započeta sudska parnica trgovišta i vlastele nastavila se je i u XVII. stoljeću. Iako su sve do 1675. godine svi kraljevski vladari stanovnicima samoborskog trgovišta potvrđivali povlastice dobivene od Bele IV., ipak se vlastela oglušuje o njih i sukobi se nastavljaju. Sukobljuju se i radi patronata nad župnom crkvom. Sredinom XVII. stoljeća vođena je dugotrajna parnica u kojoj Samoborci u nekoliko opširnih predstavki dokazuju da je prema osnovnoj povelji patronatsko pravo njima pripadalo. Ono im je i 1651. godine i dosuđeno.

Za vrijeme primirja, grofica Ana Elizabeta Auersperg kao supatrona dala je izgraditi od     1671.-1688. godine novu župnu crkvu sv. Anastazije na mjestu stare građevine koja se kao građevina i župa već spominje u XIV. stoljeću.

Na samom početku XVII. stoljeća, 1601. godine, trgovište već ima školu s jednim učiteljem - "hižu za dece navuk". Od velikog broja školovanih Samoboraca naročito se u vrijeme prosvjetiteljstva ističu Juraj Dijanić, Hilarion Gašparoti i Mihalj Šilobod koji su svojim djelima obogatili hrvatsku kajkavsku književnost.

Okolica Samobora je bila bogata bakrenom i željeznom rudom, sadrom, kositrom, olovnim sjajnikom, kaolinom, kremenom i drugim vrstama pijeska. Uz šume, ovo je rudno bogatstvo bilo osnova za razvoj obrta, manufaktura i industrije (kovačke, bravarske, kotlarske i radionice kositra, pećari, proizvodnja pepeljike, rudarstvo, bakrana, staklarska i građevna industrija), pa su te privredne djelatnosti uz vinogradarstvo, poljoprivredu i trgovinu uvjetovale dalji ekonomski i urbani razvoj Samobora.

Početak XVIII. stoljeća je za Samobor razdoblje sigurnijih prilika. Kroz cijelo se stoljeće intenzivno gradi, pa je većina zidanih kuća, kurija i okolnih kapela izgrađena ili dograđena u tom stoljeću.

Stoljetne parnice koje je trgovište vodilo s vlastelom završene su kompromisnom presudom 1769. godine za vrijeme carice Marije Terezije.

Ta presuda čuva se u Samoborskom muzeju u obliku knjige od 1714 rukom pisanih stranica na kajkavskom, njemačkom, mađarskom i latinskom jeziku.

Početkom XVIII. stoljeća samoborsko je trgovište kao treći stalež (uz plemstvo i svećenstvo) sudjelovalo na Hrvatskom saboru te je s ostalima vijećalo o aktualnim pitanjima. U čestim požarima u ovom stoljeću, a naročito 1797. godine, nestale su stare drvene zgrade te se krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća grade zidane kuće koje čine i današnju jezgru Samobora.

Feudalna utvrda (grad) se zbog česte smjene vlasnika i prestanka obrambene funkcije zapušta, pa se nakon 1790. godine u njemu više ne stanuje. Od 1721.-1731. godine dovršena je gradnja franjevačkog samostana i crkve Uznesenja Marijina, na mjestu prijašnjih građevina.



U crkvi je vrijedan crkveni inventar, a samostan ima bogatu knjižnicu.

U prvom desetljeću XIX. stoljeća val Napoleonovih osvajanja doseže do Karlovca, pa je rijeka Sava stvaranjem Ilirskih provincija postala državna granica između dva carstva, Austrije i Francuske. Samobor se, kao sjedište kantona, našao unutar francuskih ilirskih provincija od 1809.-1813. godine. Ovo je područje držala Austrija nakon odlaska Francuza u "Kraljevini Iliriji", a Hrvatskoj je vraćeno tek 1822. godine.

Od 1807. godine djeluje u Samoboru gradska limena glazba. Od 1824.-1826. godine gradi se zgrada magistrata s vijećnicom. U tek dovršenoj vijećnici održavaju se balovi za vrijeme fašnika. Od tridesetih godina počinje i organiziranje fašnika.

Tridesetih godina ovoga stoljeća kurija (danas Muzej) skladatelja Ferde Livadića (1799.-1879.) postala je okupljalište pristalica Hrvatskog narodnog pokreta, a 1833. godine tu je skladana i budnica "Još Hrvatska nij' propala".

U preporodnom je razdoblju počela s radom 1839. godine tvornica stakla u Osredku kod Bregane. S promjenjivim uspjehom radila je do početka XX. stoljeća. Ukidanjem feudalnih odnosa 1848. godine dolazi do niza preobražaja na selu i u gradu. Manja plemićka dobra propadaju u krizi i dijelom dolaze u ruke građanskih vlasnika (trgovaca i obrtnika), kućne zadruge su se počele raspadati, pa dolazi do usitnjavanja seljačkih posjeda.

Od 1850. godine preobrazbom uprave ukidaju se feudalne ustanove i dolazi do modernizacije uprave i sudstva. Novim ustrojem uprave Samobor je izgubio stare povlastice, općina je podređena kotarskom uredu. Od 1851. godine ustrojena je i Podžupanija Samobor koja s još pet podžupanija čini Zagrebačku županiju. U Samoborsku podžupaniju spadalo je 127 naselja s 18.755 stanovnika. Sam grad brojio je 2.669 stanovnika. Najveća privredna djelatnost Zagrebačke županije zabilježena je u kotaru Samobor koji je 1857. godine imao 317 zanatlija, 24 trgovca, 282 pomoćna radnika, 229 slugu i 158 nadničara.

Nakon prijelaznog razdoblja apsolutizma, u periodu povratka ustavnosti u 60-im god. 19.st. dolazi do jačanja poduzetništva, podizanja tvornica, okupljanja kapitala u kreditnim ustanovama, modernizacije prometa. Na prvoj Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi 1864. godine u Zagrebu 225 izlagača iz Samobora izlaže svoje proizvode.

U drugoj polovici XIX. stoljeća Samobor se komunalno uređuje, pošumljuje, uređuju se parkovi, otvaraju kupališta i pansioni za smještaj kupališnih gostiju. Blizina Zagreba, dobra cestovna povezanost i prirodni potencijali preduvjet su za razvoj Samobora kao turističkog mjesta. 1868. godine proradile su toplice sa sumpornom vodom u Svetoj Heleni (danas Šmidhenovo kupalište). 1879. godine u Samoboru se tiskaju prve novine - zabavno-poučni list "Ljubica". Godine 1886. osniva se "Društvo za poljepšavanje Samobora" - preteča turističkog društva. 1889. godine počelo je s radom Hidropatsko kupalište i zavod na Vugrinščaku podno Starog grada. Otvaraju se pansioni za smještaj gostiju. Od kraja XIX. stoljeća u uređenom perivoju Anindol na blagdan sv. Ane (26. srpnja), održava se poznato proštenje. Danas Samobor na blagdan sv. Ane, obilježava i Dan grada.

Do sedamdesetih godina XIX. stoljeća sve važnije cestovne i riječne magistrale u Hrvatskoj zamijenjene su željezničkim vezama.

Tek izgradnjom mosta preko Save kod Podsuseda 1883. godine stvorene su mogućnosti za povezivanje Samobora s jednom od željezničkih pruga. Konačno, uskotračna željeznička pruga, puštena u promet 1901. godine, povezala je Samobor sa Zagrebom. Popularni "Samoborček" vozio je do 1979. godine.

Feudalni grad iz XIII. stoljeća, sada ruševinu, kupila je samoborska općina 1902. godine od posljednjeg vlasnika i počela ga uređivati za potrebe turizma.

1900. godine osnovana je Pučka knjižnica i čitaonica. Od 1904. godine izlaze "Samoborski list" i pokladni list "Sraka". 1910. godine osnovan je klub "Šišmiš" koji otvara prvi muzej smješten u kuli Staroga grada (današnji muzej otvoren je u Livadićevom dvorcu 1949. godine). Iste 1910. godine, o stotoj obljetnici Vrazova rođenja, podignut je spomenik Ljubici Cantilly, a Samobor je zadesila velika poplava. U daljem desetljeću do I. svjetskog rata u grad se pojačano doseljava stanovništvo. 1911. godine izvršen je popis stanovnika po kojem grad ima 2.736 žitelja. Društvo za poljepšavanje grada postavilo je piramidu na Tepcu. Samobor je imao 234 obrtnika, 14 trgovaca na veliko, 23 trgovine na malo, 7 tvornica, 2 tiskare, 2 štedionice. 1915. godine tiskano je Langovo djelo "Samobor, narodni život i običaji". 1916. godine skinuta su zvona iz samoborskih kapelica za potrebe rata. 1917. godine iz istih razloga skinuta su zvona župne crkve. Prve poslijeratne godine prošle su u znaku uklanjanja teških posljedica vojnih zbivanja od 1914.-1918. 1921. godine po novom popisu stanovnika Samobor ima 2.639 žitelja, a cijela župa 8.500 duša. 1926. godine obilježena je 100-godišnjica rođenja Ivana Perkovca.

Između dva rata u Samoboru je izgrađeno još nekoliko vila - pansiona za potrebe kupališnog turizma. Na Stražniku, Gizniku i Anindolu uz uređene vinograde grade se i kleti i kuće za odmor.

Poslije II. svjetskog rata jezgri starog Samobora dograđena su na sve strane nova naselja, industrijski pogoni se sele van grada, a obronci Stražnika, Tepca, Anindola i Giznika postaju zone za individualnu stambenu izgradnju.

Sve to zajedno čini Samobor gradom po mjeri čovjeka, a njegovu okolicu poželjnim mjestom za zdrav život u izuzetnom prirodnom okružju.